Dede Korkut
| Dede Korkut | |
|---|---|
 Nematerijalna svjetska baština UNESCO | |
 | |
| Država |  Azerbajdžan  Kazahstan  Turska |
| Regija | Azija |
| Godina upisa | 2018. |
| Ugroženost | no |
| Poveznica | UNESCO:01399 |
Knjiga Dede Korkut ili Knjiga Korkut Ata ( کتاب دده قورقود,) je najpoznatija epska priča o Turcima Oghuzima. Priče nose moralne vrijednosti značajne za društveni život nomadskih turskih naroda i njihova predislamska uvjerenja. Mitska pripovijest o knjizi dio je kulturne baštine turskog narod oghuskog porijekla uglavnom s područjaTurske, Azerbejdžana i Turkmenistana .[1]
Do 2018. godine smatralo da postoje dva rukopisa ove knjige koji se čuvaju u Vatikanu i Dresdenu. Međutim, otkrićem Gonbadova rukopisa knjizi je dodan novi dio. Jezik gonbadskog rukopisa mješovitog je karaktera i prikazuje živopisne karakteristike razdoblja prijelaza iz kasnijeg starog oguškog turcizma u ranonovovjekovni turkizam iranskog Azerbejdžana. Međutim, postoje i ortografske, leksičke i gramatičke strukture svojstvene ujgurskom jeziku, što pokazuje da je djelo izvorno napisano na području između Syrdarye i Anatolije, a kasnije prerađeno za vrijeme safavidskom Carstvu u drugoj polovici 16. stoljeća. Kasnije je ponovno kopiran u drugoj polovici 18. stoljeća u razdoblju Kadžarskog Carstva.[2]
Epske priče o Dede Korkutu neke su od najpoznatijih turskih dastana koje čine više od 1.000 zabilježenih epova napisanim na mongolskim i turskim jezicima.[3]
Dede Korkut je legenda, poznat i pod imenom Oghuz-nameh ,[4] koja započinje u Srednjoj Aziji, nastavlja se u Anadoliji, a najveći dio svoje radnje usredotočuje na azerbejdžanski Kavkaz .[5] Prema Bartholdu, "nije moguće pretpostaviti da je ovaj dastan mogao biti napisan bilo gdje osim na Kavkazu".[6]
Za turske narode, posebno ljude koji se identificiraju kao Oghuz, to je glavno spremište etničkog identiteta, povijesti, običaja i sustava vrijednosti turskih naroda kroz povijest. Obilježava borbu za slobodu u vrijeme kada su Turci Oghuz bili pastirski narod, iako je "jasno da su priče stavljene u današnji oblik u vrijeme kada Turci Oghuz porijeklom više nisu sebe smatrali Oghuzima".[7] Od sredine 10. stoljeća, pojam 'Oghuz' među samim Turcima postupno je zamijenio "Turcoman" (Turkmen); taj je postupak dovršen početkom 13. stoljeća. Turkomani su bili oni Turci, uglavnom, ali ne isključivo Oghuz, koji su prihvatili islam i počeli voditi sjedilački život od svojih predaka.[7] U 14. stoljeću federacija Oghuza, ili, kako su ih do tada nazivali, turkomanskih plemena, koji su se nazivali Ak-koyunlu, uspostavila je dinastiju koja je vladala istočnom Turskom, Azerbejdžanom, Irakom i zapadnim Iranom.[7]
- ↑ Barthold (1962) Pogreška u predlošku harvp: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFBarthold1962 (pomoć)""The book of my grandfather Korkut" ("Kitab-i dedem Korkut") is an outstanding monument of the medieval Oghuz heroic epic.
- ↑ Mahsun Atsız. 2020. Korkut Ata Türkiyat Araştırmaları Dergisi: A Syntactic Analysis on Gonbad Manuscript of the Book of Dede Korkut: 189. ISSN 2687-5675 journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Rinchindorji.
- ↑ "Dastan". Inačica izvorne stranice arhivirana 26. svibnja 2005. Pristupljeno 26. svibnja 2005.
- ↑ "Китаби деде Коркуд". archive.is. 25. svibnja 2005. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. svibnja 2005. Pristupljeno 26. siječnja 2019.
- ↑ Barthold (1962) Pogreška u predlošku harvp: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFBarthold1962 (pomoć)
- 1 2 3 Lewis (1974) Pogreška u predlošku harvp: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFLewis1974 (pomoć)
- Epics Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. siječnja 2012. (Wayback Machine) , četiri izdanja knjige Dede Korkut u arhivi Uysal-Walker turskog usmenog pripovijedanja, Texas Tech University, 2000–2007
- Članak Dade Gorgud "Majka svih knjiga" u časopisu Azerbaijan International
- Prvi i drugi dio filma Dede Korkut iz 1975. (in Azerbaijani)
- Knjiga Dedea Korkuta u dresdenskoj knjižnici
- КНИГА ДЕДА КОРКУТА. Восточная Литература - библиотека текстов Средневековья
 | Europa |
|  | ||
|---|---|---|---|---|---|
| Azija |
| ||||
| Nematerijalna svjetska baština (31) | Tradicionalno klesarstvo Ahlata (2022.) • Tradicija Âşıklık (2009.) • Zanatsko i izvedbeno umijeće balabana6) (2023.) • Çini, tradicijska vještina proizvodnje glazura u keramici (2016.) • Dede Korkut5) (2018.) • Ebru, turska umjetnost mramora (2014.) • Hıderles (Ederlezi), proslava Jurjeva, tj. proljeća1) (2017.) • Gajde, tradicija izrade i sviranja (2024.)1) • Hüsn-i Hat, tradicija turske kaligrafije (2021.) • Iftar (2023.)4) • Umjetnost iluminacije4) (2023.) • Proizvodnja plošnog kruha poznatog kao lavaš, katirma, jupka ili jufka2) (2016.) • Kazalište sjena Karađoz (2009.) • Keşkek (2011.) • Kırkpınar ili hrvački festival (2010.) • Maslinarstvo u Turskoj (2023.) • Umjetnost javnog pripovjedanja Meddah (2008.) • Festival Mesir Macunu (2012.) • Ceremonija Mevlevi Sema (2008.) • Nasredin hodža, Tradicija kazivanja anegdota (2022.)7) • Proslava nove godine Novruz3) (2008.) • Izrada umetaka od sedefa (2023.)6) • Semah, ritual Alevi-Bektaşi vjernika (2010.) • Tradicijski Sohbet skupovi (2010.) • Svilarstvo (2022.)8) • Kultura i tradicija turske kave (2013.) • Tradicionalno tursko streličarstvo (2019.) • Tradicionalna strateška igra Toguz Korgool (s Kazahstanom i Kirgistanom) (2020.) • Umjetnost minijature4) (2020.) • Zviždući jezik* (2017.) | ||||
1) Zajedno s Makedonijom; 2) zajedno s drugim državama (Azerbajdžan, Iran, Kazahstan i Kirgistan); 3) Slavi se u još desetak država sa značajnim udjelom iranskog stanovništva.; 4) zajedno s drugim državama (Azerbajdžan, Iran i Uzbekistan); 5) zajedno sa Azerbajdžanom i Kazahstanom; 6) zajedno sa Azerbajdžanom; 7) zajedno s drugim državama (Azerbajdžan, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan); 8)zajedno s drugim državama (Azerbajdžan, Afganistan, Iran, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan); * Svjetska baština u opasnosti | |||||
| Kulturna baština (4) | Stari grad (Baku) (2000.) • Petroglifi nacionalnog parka Gobustan (2007.) • Kulturni krajolik naroda Hinaluga i “Köç Yolu” put transhumance (2023.) • Povijesno središte Šekija s Kanovom palačom (2019.) |  |
|---|---|---|---|
| Prirodna baština (1) | Hirkanijske šume (2023.)1) | ||
| Nematerijalna svjetska baština (24) | Umjetnost trubadura Ašika (2009.) • Azerski tepih, tradicionalna umjetnost vezenja (2010.) • Zanatsko i izvedbeno umijeće balabana (2023.)6) • Kultura čaja (2022.)6) • Čovkan, tradicionalna konjička igra Karabaha (2013.) • Dede Korkut, epska kultura, narodne priče i glazba (2017.)4) • Dolma, kuhanje i običaji dijeljenja (2017.) • Iftar (2023.)5) • Umjetnost iluminacije (2023.)5) • Umijeće izrade i sviranja kamanča (2017.)1) • Tradicionalna umjetnost i simbolizam izrade kelagajija (2014.) • Kočari, tradicionalni grupni plesovi Nahičevana (2017.) • Obrada bakra u Lahiju (2015.) • Proizvodnja plošnog kruha lavaša (2016.)2) • Umjetnost minijature (2020.)5) • Mugam (2008.) • Nar Bajrami (2020.) • Nasredin hodža, Tradicija kazivanja anegdota (2022.)7) • Proslava nove godine, Novruz (2024.)3) • Pehlevanlik (2022.) • Izrada umetaka od sedefa (2023.)6) • Svilarstvo (2022.)8) • Vještina izrade i pečenja kruha tandira (2024.) • Obrt proizvodnje i sviranja dugovratog žičanog instrumenta Tara (2012.) | ||
1)zajedno s Iranom; 2)zajedno s drugim državama (Iran, Kazahstan, Kirgistan i Turska); 3)Slavi se u još desetak država sa značajnim udjelom iranskog stanovništva; 4)zajedno s Kazahstanom i Turskom; 5)zajedno s drugim državama (Iran, Turska i Uzbekistan); 6)zajedno s Turskom; 7)zajedno s drugim državama (Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turska, Turkmenistan i Uzbekistan); 8)zajedno s drugim državama (Iran, Turska, Afganistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan) | |||